SUVOZAČ

.

Treba li samotnoga vozača žaliti, ili mu treba zavidjeti? To, rekao bih, ovisi prije svega o njegovu temperamentu, jer netko više voli samoću od lošega društva, a drugi više voli bilo kakvo društvo od samoće. Ipak, kad je čovjek u autu sam, tu je situacija manje-više jasna, on to stanje podnosi bilo teško, bilo lako, a najčešće razmišlja o onome što ga se ne tiče, kao što i ja ovdje činim. Ali imati u autu društvo nije za vozača ni izbliza onako jednostavno kao biti sam, pa bi možda zato trebalo da i ovdje pokušamo u taj problem unijeti malo reda i sustavnosti. A ne vidim drugoga načina nego da načinimo klasifikaciju suvozača, da uvedemo niz podjela koje će nam onda učiniti stvari bistrijima.

Koja bi, dakle, bila prva podjela? Ja mislim ova: suvozač može biti jedan, ili ih može biti više. I, već se tu suočavamo s prvim paradoksom: mnogo je jednostavnije onda kad je suvozača više nego onda kad je samo jedan. Jer kad ih je više, oni su naprosto putnici, pa se među njima – kao i između njih i vozača – uspostavljaju odnosi kao i inače u društvu. A onda kad je suvozač samo jedan, situacija je drukčija, to jest složenija.

Doduše, ni onda kad je suvozača više nije ta situacija posve jednostavna. Naime, i tu treba uočiti nekakve razlike, a najvažnija među njima zacijelo je ona da suvozači mogu vozaču biti poznati ili nepoznati. Ako su mu poznati, onda je odnos između njih isti kao i izvan automobila. Kad vozite obitelj na odmor, onda se u autu jednako svađate i mirite kao i kod kuće, kad vozite prijatelje s utakmice, pljušte iste grube šale kao i u kvartovskom kafiću; kad vozite susjede na tržnicu, razgovarate o istim stvarima kao i onda kad se sretnete na stubištu. Ako su pak putnici nepoznati (između sebe, ili samo vozaču), onda najprije traje međusobno opipavanje i istraživanje, a napokon se uspostavlja simpatija ili antipatija. Razlika u odnosu na svakodnevni život sastoji se samo u tome što se u vozilu svaka veza – pozitivna i negativna – razvija mnogo brže, kao što povrće brže raste u stakleniku.

Ponekad s nama putuje suputnik, a ponekad suvozač / Izvor PEXELS

I u jednoj i u drugoj situaciji – i sa znancima i s neznancima – vozač je svagda u donekle povlaštenu položaju, jer se može uključiti u razgovor ako to želi (i svi će ga slušati, jer je on tu nekakav šef), ali se može i potpuno isključiti, i nitko mu to neće zamjeriti, jer će smatrati da on mora paziti na cestu. Ukratko, iz takve, kolektivne vožnje, čovjek – mislim, vozač – ponekad izađe obogaćen, s ponekad izađe iznerviran i izmučen, ali i bogatstvo i muka mogu mu se dogoditi i drugdje, zapravo uvijek kad se nađe u društvu.

Drukčija je stvar kad ima samo jednoga suvozača. Tada je između njih – već po naravi stvari – veza jača i intenzivnija, te se čini kao da zajedno prolaze kroz nekakvu pustolovinu, da jedan o drugome ovise više nego inače, pa da je njihov emocionalni dodir jači i važniji nego što bi drugdje bio. I tu su – kao što čitatelj već očekuje – moguće dvije situacije: da je suvozač vozaču otprije poznat ili da se susreću prvi put, odnosno prvi put zajedno putuju.

Kad se vozač i suvozač poznaju otprije, onda oni u to putovanje unose i svu svoju prijašnju popudbinu, samo što je ne stavljaju u prtljažnik, nego je nose u glavi. Ali ta popudbina biva za vrijeme putovanja stavljena na kušnju, pa postaje bilo veća bilo manja. Uzet ću samo dva banalna primjera za takav slučaj.

Jedno je kad putuje bračni par. Sasvim je logično da u to putovanje biva uvučen cijeli brak, s neizmjernom skalom nijansi u odnosima i osjećajima. Ako se muž inače lako nervira, nervirat će se i dok vozi, ako žena inače rado prigovara, prigovarat će i kao suvozačica, ako se njih dvoje inače često svađaju, svađat će se i na putu. Ali ima i drugačijih situacija: da čovjek koji je inače miran postaje živčan dok vozi (i obratno), da žena koja rado zvoca odjednom zašuti u ulozi suvozača (i obratno). U svakom slučaju, putovanje je kušnja, jer na njegovu kraju to dvoje neće biti isto kao na početku (a neće ni njihov međusobni odnos), što će pak djelovati i na njihovu budućnost.

Slično je i ako prijatelj vozi prijatelja. Opet se na put kreće sa stanovitom emocionalnom prtljagom, i opet se ona mijenja u toku putovanja. Jer suvozač otkriva da je njegov inače miran prijatelj za volanom divljak, a vozač shvaća da je njegov inače zanimljiv prijatelj na duljem putovanju dosadan kao stjenica. I tako dalje, ostalo možete i sami zamisliti, važno je samo to da stvar uvijek – s kim god da putujete – ima prizvuk pustolovine.

A pogotovo ga ima onda kad vam je suvozač nepoznat i kad ga postupno upoznajete upravo preko njegovih reakcija na putovanje. Je li osjetljiv, je li zahtjevan, je li rječit, inventivan, je li voljan pomoći ili se vozi kao kofer. U svakom slučaju, takvo putovanje – osobito ako je duže – najčešće završava u ekstremnim zaključcima: ili vozač poželi uskoro opet putovati s istom osobom, ili poželi da je više nikad očima ne vidi. A tek ako je ta osoba suprotnoga spola i ako tu skoče nekakve iskre (ili ne skoče, premda se očekivalo da će skočiti), onda tek putovanje poprima oblik avanture, a njegov kraj dobiva izgled nečega definitivnog, pa k tome možda još i sudbonosnog.

I tako sad dolazim do još jedne distinkcije, koja je možda i ključna, pa bi se ovom mom umovanju s pravom moglo prigovoriti da prekasno uvodi temeljne argumente. Distinkcija o kojoj govorim nije – kao što bi se moglo učiniti – samo terminološka, nego je bitna. Radi se o pitanju je li onaj tko se s vama vozi suputnik ili je suvozač.

I dalje, naime, pretpostavljamo da su u autu samo dvije osobe, pa zato ističem da je ono što razlikuje suputnika od suvozača vozačka dozvola. Suvozač, naime, posjeduje tu dozvolu i sam znade voziti, dok je suputnik automobilski laik i najčešće potpuni nevježa u prometnim stvarima. Zašto je ta razlika toliko važna? Pa prije svega zato što o njoj ovisi kako će se vozač osjećati.

Jer ako na sjedalu do sebe ima osobu koja sama ne zna voziti, osjećat će se ležernije, voziti opuštenije, svjestan da se ona neznalica pokraj njega svemu divi i na svemu je zahvalna. Ako gdje i pogriješi, bit će miran, jer će znati da njegov suputnik nije ništa ni zapazio. Njemu će, dakle, od toga suputnika dolaziti samo simpatija, pa će zato i sam biti suputniku skloniji.

Ako pak do njega sjedi suvozač, vozač će se sasvim drukčije osjećati. Znat će da čovjek do njega motri i zapaža sve što u prometu treba motriti i zapažati, da procjenjuje svaku njegovu odluku i zaključuje kako bi sam možda odlučio drukčije. Ako vozač što pogriješi, pocrvenit će, ako što dobro napravi, bit će ponosan. A ako još opazi da njegov suvozač gazi nogama nepostojeće pedale kao da i sam vozi, doći će u iskušenje da ostavi volan i ponudi zamjenu.

Neću sad ulaziti u posebne slučajeve, neću spominjati one nevozače koji ipak komentiraju vožnju, niti ću spominjati one suvozače koji ničim ne pokazuju ni da su nezadovoljni, ali ni da su zadovoljni onim što vozač radi. Reći ću samo ono što sam već rekao i prije: putovanje udvoje uvijek je pustolovina i obje strane na njegovu kraju misle i osjećaju drugačije nego na početku.

Je li to dobro ili loše? Čini mi se da sam već prije rekao kako to ovisi o vozačevu temperamentu. Samo jedno znam sigurno: da bi čovjek razabrao kako stvari stoje (a ima toga još), ne mora nužno sve to i doživjeti, nego može i zamisliti, ako ima dovoljno mašte. Zato mnogi vozači radije voze sami – bez suputnika i suvozača – da bi mogli o takvim stvarima mozgati i poslije gnjaviti rezultatima toga mozganja svoje bližnje.